Pošla su dva mjeseca. Tko bi rekao. Nije mi se činilo tako dugo. Uglavnom, došlo mi je da nešto napišem. U zadnje vrijeme mi se se puno toga dogodilo i sad više ni ne znam o čemu bih pisala.
Škola je još malo pa gotova, i to je nešto. Imat ću 3 mjeseca samo za sebe i moju Ribicu. Jedva čekam. Ali, još prije imam i maturalac, nadam se da će biti dobro. Idemo u Grčku i nitko baš nije oduševljen time, ali opet, to nije ni bitno.
Ne znam. Stvarno nešto nije u redu. To nitko ne vidi. Osjećam se usamljeno i tužno i mislim da je glupo, ali očekujem utjehu, barem od jedne osobe- jedino mi od nje i treba, ali on to ne vidi. Više ni ne znam zašto je tako, jednostavno sam tužna, a on to ignorira i kad pričamo o tome uvijek ja ispadnem kriva i onda se osijećam još gore. Nadam se da će biti bolje, jer me ovo ubija, trudim se biti sretna i pokušavam samu sebe u to uvjeriti, ali ne ide. Nekad se pitam što to nije u redu samnom, uvijek postoji nešto. Bojim se i previše sumnjam u sve i nadam se da će netko doći i otkloniti tu sumnju, ali taj netko (samo jedna osoba to može) ne dolazi i ne trudi se, pa, onda neznam... možda stvarno nešto nije u redu.
Ne znam zašto upće ovo pišem, kad znam da nikoga ne zanima, ali nema veze, meni je lakše. I to je nešto. Valjda.
Opet sam izgubila inspiracju, možda se javim poslije, kada će sve biti dobro.
... ... ... ...
Znam da već dugo nisam pisala i malo mi je žao. Baš mi je bilo lijepo ponekad napisati kako se osjećam jer sam se osjećala bolje, ali nisam je baš za takve stvari. S vremenom, jednostavno... ne znam, nemam inspiracije, ne da mi se pisati, odustanem od svega... Tako završavaju svi moji dnevnici, ali nadam se da ovo neće i da ću imati volje za pisanje.
U zadnje vrijeme mi se puno toga dogodilo i ne znam.. trenutno se osjećam... zapravo, ništa ne osjećam.
Mislim da na ovome svjetu ima previše ljubomornih i poremećenih ljudi koji uživaju u tuđoj patnji i ne mogu podnjeti svoje neuspjehe, pa uživaju u uništavanju tuđih života, samo da bi se osjećali bolje. To je tako sebično i jadno!
Tako je grozan osjećaj kada počneš sumnjati u jedinu osobu koju zbilja voliš i potpuno joj vjeruješ, i svo to povjerenje propada zbog takvih ogorčenih ljudi. Nije da ne vjerujete više toj osobi, ali jednostavno kada ti netko napomene nešto loše o njoj, to postane jedina stvar o kojoj razmišljam i koju nikako ne mogu izbaciti iz glave, bez obzira koliko se trudila.
Riba moja, znaš ti o čemu ja pričam. Ne želim da misliš da ti ne vjerujem, jer znam da je ono laž, ali.. ne znam, nekako se čudno osjećam i brinem se da se to stvarno ne bi dogodilo, jer to bi me stvarno ubilo. Znaš? Ne želim više ni razmišljati o tome...
Obožavam ovu sliku koju sam stavila, nekako se osjećam bolje kada je vidim, podsjeća me na moju ljubav, a to me uvijek oraspoloži... Pusa
Pa... to bi bilo sve od mene... idem ja sad nešto drugo radit i pokušat zaboravit neke stvari... Pa - pa...
Ovo je moj najdraži Mike. Ne znam što bih danas pisala, pa sam se sjetila mog mačka, koji mi uvijek pravi društvo kad god se osječam usamljeno. Znam da zvuči glupo, ali stvarno mi pomaže.
Dosta mi se toga dogodilo danas, ali nekako nemam volje pisati o tome. Možda neki drugi put. Pa, to je sve od mene za danas, nadam se da ću biti bolje sutra..
E, pa danas je mom najdražem i jedinom bratu rođendan. Bez obzira što smo se uvijek tukli dok smo bili klinci, sad je jedna od najvažnijih osoba u mom životu i mogu reći da ga ne bih mijenjala ni za što. Znam da se puno napatio u životu i želim mu sve najbolje, jer on to zaslužuje! I više od toga. Jedna je od najboljih i najplemenitijih osoba koje znam. Ovim putem mu želim sretan rođendan, puno svega, a najviše sreće! Pa, brajo, SRETAN ROĐENDAN ti želi tvoja seka!!
Ovaj post je posvećen mojoj ribici, pa molim vas (ako ovo uopće netko čita) da se ne obazirete na to. Hvala!!!
Ribek moj, samo sam ti htjela reći da te puno volim i nadam se da ćeš jednom pogledat moj blog i pročitati ovo. Stvarno sam sretna što s tobom i nikad nisam požalila zbog toga. Naš?? Stalno razmišljam o tebi i uživam u svakom trenutku provedenom s tobom (iako je po meni tih trenutaka premalo, jer meni tebe nikad dosta). Nadam se da ćeš održati ono naše obećanje, jer to mi je stvarno nešto što bih najviše na svijetu voljela. Ti si samo moj i mi imamo "to" nešto, ako znaš na što mislim? (Ona subota) I nadam se da ćemo uvijek biti tako sretni i da se nećemo svađati, pa ako ipak dođe do svađe, molim te sjeti se ovoga i znaj da te puno volim i ništa nije vrijedno toga.
Najveća pusa od tog majog Mije! :-)
"Možda ono nije bio vjetar
možda tako moje srce diše
a u njenom da li igdje piše
i da l' se prisjeća kako izgledam...
Nije meni što ja sada patim
možda uvijek sve na kraju tako bude
već je meni što mi drugi sude
i što se trude da loše izgleda..."
Iako ne znam hoće li nekoga ovo zanimati, ali iskreno, nije ni toliko bitno. Nekako se osjećam tužno, umorno i razočarano i ne znam zašto, ali razmišljanje o svemu i pisanje o tome mi puno pomaže.
Dan mi je bio savršen, do prije tri sata. Sada bih bila najsretnija kada bih se jednostavno mogla zatvoriti u sobu i... ne znam ni dali bi plakala ili bih samo udarala po nečemu.
Mislim da nekim ljudma nije suđeno da budu sretni!??
Kada kod pomislim da mi je super, sretna sam, uživam i mislim da sam najsretnija osoba na svijetu, uvijek se dogodi nešto što me razočara. Najgore od svega je to što mi to radi osoba do koje mi je najviše stalo, a ta osoba nije valjda ni svjesna toga koliko me je u stanju povrijediti.
Zašto ljudi slijepo vjeruju jedni drugima? Da li postoji osoba koja je zaista zaslužila nečije povjerenje?
Ljudi ne shvaćaju svoj utjecaj na druge i kako i najmanja sitnica može nekoga rastužiti i jednostavno ubiti svu sreću u njemu.
Mislim da su ljubav i povjerenje dvije različite stvari, ali su usko povezane i ne idu jedna bez druge. Ljubav je nešto prekrasno; pogotovo ako imaš osobu za koju si siguran da voliš, da želiš provesti cijeli život s njom, da te usrećuje, upotpunjuje, da je jedina stvar na koju misliš i koja održava tvoju želju za životom... i najbitnije, da ta osoba voli tebe i da bi sve učinila da te usreći. Povjerenje je jako teško steći, ali potrebna je sitnica ga naruši ili da te bar malo natjera da posumnjaš.
Tužno je kada osoba koju voliš najviše na svetu i koja voli tebe, ne shvaća svoje postupke, kojima te može toliko povrijediti, da se jednostavno ponekad zapitam da li je ta ljubav toliko iskrena, jer ako je, osobu koju voliš trebao bi poznavati kao i sebe i biti u stanju procijeniti kako se osjeća ili što učiniti u pravom trenutku.
Ili je to jednostavno nešto nemoguće? Zar su zbilja neki ljudi osuđeni na prepreke i padove?
Ja osobno, unatoč tim padovima (kojih ima mnogo) uživam u svojoj vezi i našoj ljubavi. Bez obzira na sve, mislim da je ljubav jača od svega, samo je još potrebno i puno snage i volje, a nadam se da ću toga imati. Volim ga svakim danom sve više i navikavam se na te "svađice" i pokušavam preći preko mnogih stvari, jer znam da nije vrijedno, ništa nije vrijedno upropaštavanja jedne velike ljubavi.
Sada sam već puno bolje volje i jedina stvar koju bi sada htjela raditi je da jednostavno budem sa svojim dragim i ništa drugo. Žao mi je zbog ovoga, jer me je jako razočarao i nisam tako nešto očekivala od njega, ali ipak je on samo moj i ja ga puno volim.. Ah... sad ću ići spavati, pa... I samo da kažem (ako će netko- nekim čudom čitati ovo) zbilja mi je žao što sam se toliko raspisala, ali zbilja pomaže i osjećam se puuno bolje!
Sve bi bilo jednostavnije kada se neki ljudi ne bi uplitali u tuđe stvari i zamarali se sasvim nepotrebnim stvarima koje se zapravo njih ni ne tiču. Uzmimo npr. vezu dvoje ljudi. Sve je super, prekrasno i savršeno, a onda se netko uplete i zaj... (ove točkice su zbog profesora koji će ovo čitati) svu tu idilu i tada počinju svađe, nesporazumi i gubitak povjerenja.
A sve zbog čega? Zbog neke osobe koje se te naše stvari uopće ni ne tiču.
Ta treća osoba može ti biti netko blizak kome je stalo i samo ti želi pomoći, ali postoje i zavidni, ljubomorni ljudi koji uživaju u tuđoj nesreći i jedva dočekaju neku priliku da mogu nešto napraviti i uništiti nečiju vezu.
Zato mislim da su ti ljudi jako jadni, kad ne znaju ništa drugo osim uživati u tuđoj nesreći i što je najgore, pretvarati se da su ti prijatelji. Prijatelji? ...
A što se tiče ovih drugih, kojima je stalo, stvarno cijenim takva mišljenja i bez obzira što se možda ne slažem s njima drago mi je da ih čujem.
Najbolje od svega je, da imate savršenu potporu (npr. osoba s kojom ste u vezi) koji vas voli, shvaća, podupire u svemu i potpuno razumije. Koji ne komentira (u negativnom) smislu to mišljenje, nego smireno i razumno razgovara o svemu.
Zato, jer samo se razgovorom i potpunim povjerenjem i razumijevanjem sve može riješiti.
Zato, moj zaključak je da su danas ljudi pokvarena i ljubomorna bića. Treba znati prepoznati pravog prijatelja i ljude kojima je stalo. I ne dopustiti onima koji to nisu da ti nameću svoja mišljenja, upravljaju postupcima i postaju ta treća osoba u vezi koja će imati kontrolu nad vlastitim razmišljanjima i kočiti razvitak povjerenja, te poticati svađe.
Kao što se i vidi, tek sm počela pisati svoj Blog. Ovo smo dobli kao zadatak u školi, ali nije baš lako raditi nešto za što nemaš smisla (kao npr. ja za pisanje ovoga). Ovo bi trebala biti kao neka vrsta dnevnika ili jednostavno, izražavanje svojih misli itd., ali problem je što ja to ne mogu. I inače nemogu reći ono što mislim (u zadnje vrijeme napredujem) i nikad nemam inspiraciju za pisanje lijepih i zanimljih tekstova, kao što ih ima ovdje na blogu. Ne znam o čemu bih pisala i kako bih ga uredila, ali ću se potrudti da bude zanimljiv (ako je to moguće- budući da ga ja pišem). i da... zaboravila sam napomenuti da moj dragi profesor to sve u školi čita, pa kako da pišem o nečem zanimljivom i sebi kad znam da će on to vidjeti, a sama pomisao da pišem dva bloga istodobno me ubija, dosta mi je da i ovaj, jer stvarno nemam inspiraciju za dva. Mene samo zanima kako svi drugi mogu napisati nešto zanimljivo, jer kad sam čitala tuđe blogove, jednostavno su odlični i zanimljivi, a neznam od kud im ideje. Sad stvarno ne znam što bih više rekla, pa... Idem ja...
Za početak bih vam htjela napisati citat iz jedne knjige koju sam nedavno pročitala. Zove se "Jedanaest minuta", a napisao ju je Paulo Coelho. Ne znam kako će vam se svidjeti, ali mene je kniga oduševila.
"Cijeli sam život shvaćala ljubav kao neku vrstu prešutnog ropstva. To je laž: sloboda postoji samo kad je ljubav prisutna. Onaj tko se potpuno predaje, tko se osjeća slobodnim, voli cijelim svojim bićem.
A tko voli cijelim svojim bićem, osjeća se slobodnim.
Zbog toga, unatoč svemu što mogu proživljavati, činiti, otkrivati, ništa nema smisla. Nadam se da će to ubrzo proći da bih mogla ponovno tragati za samom sobom- u odrazu muškarca koji me razumije, koji mi ne stvara patnju.
Ali kakve to gluposti govorim? U ljubavi nitko ne može smrviti nikoga; svatko je odgovoran za to kriviti druge.
Osjetila sam se ranjenom kad sam izgubila muškarce u koje sam bila zaljubljena. Danas sam uvjerena da nitko ne gubi nikoga, jer nitko ne posjeduje nikoga.
To je pravo iskustvo slobode: imati najvažniju stvar na svijetu, a da je ne posjedujemo."
